Uvod Sve je počelo na portalu Postani student. Pod državljanstvom mi je prvo pisalo „bez državljanstva“, zatim „stranac“, a kasnije „azilant“. Sjećam se da sam morao poslati e-mail kako bi mi ispravili podatke jer sam, prema onome što sam znao, imao pravo na besplatno studiranje kao svako državljanin u Hrvatskoj. U nekom trenutku riječ “Azilant” sam tipkao u Google i pokušao pronaći državu koja se tako zove. Nisam je mogao pronaći. Postojala je riječ, postojale slike, postojao je status, ali nije postojalo mjesto na karti. Počeo sam zamišljati kako bi u stvarnom životu izgledala država Azilant. Tko bi tamo živio? Kakve bi bile kuće? Bi li ljudi imali zastavu? Gdje bi bile granice? I bi li se tamo netko osjećao kao stranac? Tijekom rezidencije u sklopu POKAZ-a odnosno Centar za kazalište potlačenih napravio sam anketu i pitao ljude što misle o Azilantu. Što im znači ta riječ ? Kako je doživljajavju kad prvi put čuju? Kasnije dok sam čitao odgovore, počeo sam razmišljati i o stvarima koje su mi osobno bliske. O domu, pripadanju, granicama i tome kako nas drugi vide. O tome kako ponekad jedna riječ može stajati ispred svega ostalog što jesmo. Kasnije shvatio sam da me više zapravo ne zanima samo kako drugi ljudi doživljavaju riječ Azilant, nego i što bi se dogodilo kada bih toj riječi dao vlastito značenje. Što ako bih od nje napravio državu? Kako bi izgledala? Tko bi u njoj živio? I kakvo bi mjesto u njoj imao netko tko je cijeli život bio označen pod različitim katagorijema?

Azilant. Dok sam crtao Azilant, osjetio sam tugu, neku težinu negdje u tijelu jer sam stvarao svijet koji ne postoji, svijet koji postoji samo u mojoj mašti. Boje su vesele, kuće su šarene, more ne divlja, ljudi su odsvuda. Nema granica ni žica. Slobodan otok. Dječak koji prati pticu i pokušava je osloboditi od kaveza. Ptica ima krila i može letjeti u zraku, ali ipak je zatvorena. Zašto onda je držimo u kavezu ako je rođena da leti? Gdje ostane ta sloboda, koju svi sanjamo ali je nemamo svi na jedank način. Možda upravo zato nisam očekivao da jedna riječ može otvoriti toliko različitih pitanja i slika. Svaka osoba u Azilantu vidi nešto drugo, ali čini se da se mnoge misli susreću oko istih tema: slobode, doma i pripadanja. Kada sam napravio anketu, pitao sam ljude što za njih znači riječ „azilant”. Zamolio sam ih da zamisle Azilant kao državu koja ne postoji. Koje bi boje bila, gdje bi se nalazila i kako bi izgledala? Neki odgovori počeli su se ponavljati. Najčešće sam nailazio na tugu, suosjećanje, strah, nesigurnost, gubitak doma i bijeg. Ljudi su Azilanta često zamišljali kao osobu koja je morala napustiti svoj dom i traži sigurnost u drugoj zemlji. Ipak, jedna riječ ponavljala se više od svih drugih: stranac. Dugo sam razmišljao o toj riječi i shvatio da stranac zapravo može biti bilo tko od nas. To može biti turist koji je došao u Hrvatsku na nekoliko dana kako bi uživao u moru. Navečer šeta gradom, jede sladoled od karamela i pistacije. Ovdje je svojom voljom, može otići kada želi i vratiti se kući bez problema na granici. Istotako, stranac može biti i strani radnik, migrant, imigrant, student ili izbjeglica. Ako sve te ljude stavimo u istu kategoriju, pitam se imaju li svi stranci iste privilegije? Iako, ih nazivamo istom riječju, ali njihove mogućnosti nisu iste. Netko može slobodno doći, otići, putovati, raditi ili studirati, dok netko drugi mora dokazivati zašto je došao, čekati odluku o svom statusu ili tražiti mjesto na kojem će se osjećati sigurno. Iza iste riječi nalaze se potpuno različiti životi i okolnosti. Dok ovo pišem, ne mogu prestati razmišljati o etiketama koje se lijepe za ljude. Kada nekoga nazovemo strancem, azilantom, migrantom ili izbjeglicom, čini se kao da smo već nešto zaključili o toj osobi. A zapravo ne znamo gotovo ništa o njezinu životu.

Azilant može biti osoba koja traži utočište, zaštitu i novi dom, odnosno osoba koja je zatražila ili dobila međunarodnu zaštitu. Iza te riječi nalazi se i osoba koja je možda morala napustiti svoju zemlju zbog rata, progona ili drugih okolnosti koje joj više nisu dopuštale siguran život. Među odgovorima pojavila se i drugačija slika. Azilant nije samo osoba koja je nešto izgubila nego i osoba koja je imala hrabrosti otići. Ta mi je misao ostala u glavi. Često razmišljamo o onome što ljudi ostavljaju iza sebe, ali rijetko o svemu što ih čeka nakon odlaska. Novi jezik, novi ljudi, nepoznata pravila i pokušaj da ponovno pronađu svoje mjesto. Pitam se koliko je vremena potrebno da se negdje počneš osjećati kao kod kuće i može li te netko i dalje smatrati strancem čak i kada ondje provedeš velik dio života. Otići znači ostaviti iza sebe obitelj, prijatelje, dom i jezik na kojem si odrastao. To su stvari o kojima često ni ne razmišljamo jer su dio našeg svakodnevnog života. Ponekad zaboravim da i moji roditelji imaju svoje roditelje, braću, sestre i prijatelje. I oni imaju svoje uspomene, mjesta na koja su voljeli odlaziti i ljude s kojima su odrasli. Kada razmišljam o tome, shvatim da odlazak iz vlastite zemlje ne znači samo napustiti mjesto u kojem si živio. Znači i biti daleko od ljudi koje voliš, propuštati važne trenutke u njihovim životima i gledati kako vrijeme prolazi bez njih. Možda s vremenom upoznaš nove ljude i pronađeš mjesto na kojem se osjećaš dobro, ali dio tebe i dalje ostaje tamo gdje su tvoji najbliži. Jedna osoba napisala je: „Netko tko je nigdje i traži da bude negdje.“ U toj sam rečenici osjetio neku težinu. Satima sam razmišljao o njoj. Odrastao sam na različitim mjestima, između prošlog i budućeg doma, pokušavajući se konstantno prilagoditi novoj okolini. Ponekad se pitam gdje stvarno pripadam. Ako ne ovdje ni ondje, gdje onda?

Opisuje li riječ „azilant“ stvarnu osobu ili joj samo daje etiketu?

Mnogi su u svojim odgovorima spominjali predrasude, medije i birokraciju. Jedan odgovor posebno me potaknuo na razmišljanje: „Dobra zaposlenica, duhovit prijatelj ili susjed koji dobro kuha, ali je ipak prvo vidimo kao azilanta.“ Taj odgovor mi je ostao u sjećanju jer mislim da opisuje nešto što se stvarno događa. I sam ponekad imam osjećaj da me ljudi prvo vide kroz moj status, a tek onda kao osobu. Prije nego što netko upozna moje ime, moj karakter, ono što volim ili o čemu razmišljam, sanjam, već postoji neka slika o meni. Zato se ponovno pitam koliko često ljude zaista upoznajemo, a koliko ih samo gledamo kroz etikete koje im društvo daje. Što zapravo vidimo kada nekoga nazovemo azilantom? Dom

Na pitanje što za tebe znači imati dom, ljudi su počeli spominjati sigurnost, mir, ljubav, prihvaćenost, prijateljstvo i osjećaj pripadanja. Kroz svoje iskustvo nikada nisam imao osjećaj da pripadam državi u kojoj sam rođen. Nisam imao pravo ni na jednu od najosnovnijih stvari. To je govoriti svojim materinskim jezikom jer je bio zabranjen. Stalno sam morao učiti tuđe jezike kako bih se mogao prilagoditi društvu, sustavu i institucijama. Možda zato kad pomislim na dom, ne mislim nužno na mjesto u kojem sam rođen. Za mene je dom mjesto na kojem se osjećam sigurno. To je moje utočište, ali i ljudi koji su mi bliski. Zanimljivo mi je u odgovorima koliko se dom može razlikovati od kuće, grada ili države. Kao da dom nije nešto što uvijek pronađemo, nego nešto što polako stvaramo. Često zamišljam da nosim svoju kuću na leđima i da je mogu bilo gdje postaviti i tamo napraviti svoj dom. Zvuči nadrealno, ali sviđa mi se ta slika jer možda dom ne mora biti samo jedno mjesto. Jedna osoba u anketi napisala je: „Teško je stvarati novi dom kada nisi sam izabrao otići, nego si na to bio primoran. Tada sa sobom dugo nosiš osjećaj da nemaš dom, čak i ako si ga već počeo stvarati negdje drugdje.“ Pitao sam svoje roditelje nedostaje li im dom. Prvo je nastala tišina. Nakon nekoliko sekundi mama je odgovorila: „Naravno.“ A onda je dodala: „Najviše mi nedostaju moji roditelji koje više od deset godina nisam vidjela.“

Država Azilant Kako bi izgledala država Azilant i gdje bi se nalazila?

Kako su odgovori počeli pristizati, polako se stvarala sve šira slika o tome što bi Azilant mogao biti. Neki su je smjestili na otok usred oceana, neki u sredinu svijeta, neki u Europu, a neki su rekli da bi bila posvuda i nigdje. Puno ljudi zamišljalo je šarenu državu, različitih ljudi, jezika, glazbe, kultura i vjera. Državu bez granica, u kojoj bi svi imali jednaka prava i mogli slobodno živjeti bez straha. Neki su rekli da bi cijeli svijet trebao biti država Azilant jer smo svi na neki način prolaznici na ovom svijetu. Ali bilo je i drugačijih odgovora. Netko je napisao da bi se država nalazila „na granici ljudske patnje, ljudske čežnje i ljudskog dostojanstva“. Netko drugi zamislio ju je kao državu koja se može premještati kroz vrijeme i prostor. Jedna osoba napisala je da možda već postoji unutar svake države. Najviše odgovora odnosilo se na to da država Azilant ne bi trebala imati žice ni granice. Možda je baš zato Azilant istovremeno mjesto i nemjesto. Zapitao sam se: ako država Azilant može biti bilo gdje i ako u njoj može biti bilo tko, zašto se onda ljudi koji traže novi dom moraju stalno dokazivati dokumentima? Zašto moraju dokazivati odakle dolaze, tko su i zašto su morali otići? Zašto neke ljude lakše prihvaćamo, dok drugi moraju puno više dokazivati svoju priču? Ako svi trebamo sigurnost i miran život, zašto onda nemamo svi iste uvjete za život? Oprosti mi molim te na toliko pitanja bez odgovora.

Kako bi izgledala zastava države Azilant? Jedna osoba napisala je: „Odrastao sam uz stalno nametanje zastava i simbola različitih strana, pa bih volio da ova država bude bez zastave“. Zapravo, slažem se s njim. Zastavu često povezujemo s pripadanjem. Ona govori gdje smo, tko smo, odakle dolazimo i kojoj zajednici pripadamo. Ali istovremeno može stvarati i granicu između „nas“ i „njih“. Većina je zamišljala zastavu sa svim bojama ili je predložila da na ulazu umjesto zastave piše „Dobro došli“. Ali ne samo na jednom jeziku. Svatko bi taj natpis mogao vidjeti na svom jeziku i u bojama koje mu nešto znače. To me podsjetilo na ono što se kroz odgovore stalno ponavlja: ljudi ne traže samo mjesto na kojem mogu živjeti. Traže mjesto na kojem će biti prihvaćeni. Možda zato ta država ne bi trebala imati jednu zastavu ni jednu boju koja predstavlja sve. Možda svatko može donijeti svoju. Ako nam zastave trebaju pokazati kome i gdje pripadamo, možemo li pripadati i bez njih?

Tko bi živio/la u Azilantu? odgovori su se uglavnom svodili na jednu riječ: svi. Neki su po prvi put spomenuli i riječ „tolerancija“. Često razmišljam o tome što ona zapravo znači u različtim kontekstima. Je li bijeg od rata nešto što trebamo tolerirati ili prema osobi koja bježi trebamo imati suosjećanje? Možda ja krivo doživljavam riječ „tolerancija”. Za mene tolerirati nekoga znači trpjeti nešto što mi smeta ili što mi se ne sviđa. Mogu tolerirati nečije loše ponašanje, ali teško mi je razumjeti zašto bismo trebali tolerirati osobu koja nije napravila ništa loše, već samo traži sigurnije mjesto za život. Možda je bolja riječ prihvatiti. Ta osoba ne traži da je samo trpim. Želi imati pravo biti ovdje, živjeti i osjećati se sigurno. Želi imati iste mogućnosti kao i drugi ljudi. Kao što i mi želimo slobodno putovati, upoznavati nova mjesta i živjeti bez predrasuda zbog boje kože ili mjesta iz kojeg dolazimo. Ponekad imam osjećaj da riječ tolerancija stvara udaljenost između ljudi. Kao da jedna osoba ima pravo odlučiti hoće li prihvatiti drugu. A što ako ne bismo morali nikoga posebno tolerirati? Što ako bismo jedni druge jednostavno prihvaćali kao ljude?

Granice

Upravo se tu otvara pitanje granica. Neki smatraju da granice ne bi trebale postojati jer bi svi trebali biti slobodni. Drugi zamišljaju Azilant kao mjesto bez fizičkih granica, kao otok, cijeli planet ili virtualnu državu koja može biti svugdje. S druge strane, neki smatraju da bi granice ipak trebale postojati zbog sigurnosti. Ali čak i među njima postoji ideja da bi trebale biti otvorene i da prelazak preko njih ne bi trebao značiti prolazak kroz kompliciranu birokraciju. Jedan odgovor posebno me zaustavio: „Administrativni zatvor.“ Ta mi se asocijacija čini važnom jer je azil često upravo neki međuprostor. Nisi više tamo odakle si otišao/la, ali još nisi potpuno stigao/la negdje drugdje. Čekaš odluku, papire i da ti netko kaže gdje smiješ biti. Jedan odgovor kaže: „Prestaješ biti njezin državljanin kada nađeš dom. A dom je mirno stanje duše.“ Možda zato nije važno gdje se Azilant nalazi, nego što predstavlja. Mjesto između odlaska i dolaska, između granice i slobode, između toga gdje si bio i mjesta koje tek pokušavaš nazvati domom.

Dobrodošao Kad sam pitao ljude što im znači riječ „dobrodošao“, najviše su se ponavljale riječi poput prihvaćanja, sigurnosti, zajedništva i pripadanja. Za neke je to jednostavno osjećaj da im je drago što si tu. Za druge znači puno više: da ti netko otvori vrata, ponudi hranu, pruži pomoć i napravi mjesto za tebe. To me podsjetilo na jednu scenu iz mog djetinjstva. Kada smo kao izbjeglice došli u Tursku, u našem prvom stanu nije bilo gotovo ništa. Podovi su bili goli. Prve dvije noći spavali smo na podu, mama je stavila našu odjeću ispod nas da se ne prehladimo. Sljedeći dan došli su nas pozdraviti susjedi iz kvarta. Nismo govorili turski, ali s jednom susjedom mogli smo razgovarati jer je govorila kurdski. Vidjela je da spavamo na podu i pitala moju mamu kako može pustiti djecu da spavaju tako. Izašla je iz stana ljuta. Nakon petnaestak minuta netko je pokucao na vrata. Onda još netko. Još netko. Odjednom je pred vrata bilo desetak ljudi. Svatko je nešto nosio: netko madrac, netko deku, netko posuđe, igračke ili hranu. Svatko je donio nešto malo. U tom trenutku osjetili smo toplu dobrodošlicu. U anketi je jedna osoba napisala: „Da te vidimo, čujemo i prihvaćamo takvog kakav jesi.“ Druga je napisala: „Ovdje možeš biti tko jesi.“ Meni se čini da oba odgovora govore o istoj stvari. Nije dovoljno samo pustiti nekoga unutra. Važno je da se ta osoba može osjećati kao čovjek, a ne kao gost koji stalno mora dokazivati da zaslužuje biti tamo. Jedan odgovor posebno me zaustavio: „Skoro ništa. Mnogi ju izgovaraju, ali ju ne misle i ne vjeruju.“ „Možemo napisati „Dobro došli“ na ulazu, na svim jezicima i u svim bojama. Ali što ako su vrata otvorena, a osoba se unutra i dalje osjeća kao stranac? Možda „dobrodošao“ nije riječ koju možeš samo izgovoriti. Možda je to nešto što moraš pokazati.”

Kada bi Azilant bio boja, koja bi to boja bila? Plava, bijela, zelena, žuta, crvena, crna, siva, ljubičasta ili narančasta. Dugine boje. Sve boje odjednom. Plava se povezivala s nebom, morem, slobodom i nadom. Bijela s mirom, novim početkom i prihvaćanjem. Pojavile su se i neke teže boje. Crna zbog tuge, crvena zbog krvi, patnje i borbe, ali i hrabrosti. Siva jer riječ „azilant“ nekoga stavlja u određenu kategoriju, ali ne govori ništa o tome tko je ta osoba zapravo. Jedan odgovor kaže: „Sve boje u organskim oblicima. Nitko i ništa ne može biti simplificirano na jednu boju ili oblik.“ Netko drugi zamišlja Azilant kao prozirnu boju, poput vode koja preuzima i odražava boje oko sebe. Dok sam čitao odgovore, razmišljao sam o tome kako je teško odabrati samo jednu boju za nešto što u sebi nosi toliko različitih priča i osjećaja. Možda Azilant ne mora imati jednu boju. Možda ih može imati sve.

Hvala svima koji su sudjelovali u anketi, podijelili svoje misli i postali dio ovog umjetničkog procesa. Vaši odgovori pomogli su mi da Azilant vidim kroz različite priče i iskustva. Hvala i svima koji su pročitali ovaj tekst i odvojili trenutak za ovu priču. Zajedno ste pomogli da Azilant, iako ne postoji na karti, barem na trenutak postane stvarno mjesto. Na kraju sam pitao ljude imaju li nešto što bi željeli reći osobi koju društvo ili sustav naziva „azilantom“. Većina odgovora bila je jednostavna: „Dobrodošao.“ „Sretno.“ „Ne odustaj.“ „Uz tebe sam.“ „Budi hrabar.“ Neki su govorili o pronalasku doma, sigurnosti i novih prilika. Jedan odgovor kaže: „Vidim te, cijenim te i želim ti znati ime.“ Drugi: „Budi ono što jesi.“ „Sutra može svatko postati azilant.“ Ta rečenica mi se stalno vraća. Možda zato što nas podsjeća koliko se brzo naš život može promijeniti. Dovoljno je da se nešto dogodi i sve se promijeni. Možda azilant nije kraj nečije priče, nego samo jedan dio života koji se dogodio. Poruka azilantu Zahvala

AZILANT Umjetničko-istraživački projekt Autor i umjetnik: Jan Jafo Koncept, istraživanje, ilustracije i dizajn: Jan Jafo Publikacija je nastala tijekom umjetničke rezidencije u udruzi POKAZ. Kroz ovaj projekt istražujem teme identiteta, pripadnosti, granica i doma. Tisak: ACT PRINTLAB d.o.o. Čakovec Program je sufinanciran sredstvima Grada Zagreba.