Dokument polazi od osobnog iskustva, statusa azilanta na portalu za upis studija i pitanja kako bi izgledala država koja se zove Azilant. Kroz anketu provedenu tijekom rezidencije u sklopu POKAZ-a i Centra za kazalište potlačenih autor skuplja odgovore ljudi o toj riječi. Tekst se bavi domom, pripadanjem, granicama i etiketama koje se lijepe za ljude, a prate ga opisi zamišljene države, njezine…
Ovo je osobni autorski tekst nastao iz iskustva nošenja statusa azilanta i iz ankete o tome što ta riječ znači ljudima. Autor opisuje kako je na portalu za upis studija isprva pisalo bez državljanstva, zatim stranac, a kasnije azilant, te kako je počeo zamišljati državu koja se tako zove.
Anketa je provedena tijekom rezidencije u sklopu POKAZ-a i Centra za kazalište potlačenih. U odgovorima se ponavljaju tuga, suosjećanje, strah, nesigurnost, gubitak doma i bijeg, a najčešća riječ je stranac. Autor razlikuje turista, stranog radnika, migranta, studenta i izbjeglicu te pita imaju li svi stranci iste privilegije.
Tekst se zatim okreće domu. Sugovornici dom povezuju sa sigurnošću, mirom, ljubavlju, prihvaćenošću i pripadanjem, a autor piše o odrastanju na različitim mjestima i o razlici između doma i kuće, grada ili države. Uključen je i razgovor s roditeljima o tome nedostaje li im dom.
Slijedi poglavlje o zamišljenoj državi Azilant. Odgovori je smještaju na otok usred oceana, u Europu, posvuda i nigdje, kao šarenu državu bez granica i žica, s jednakim pravima za sve. Dio ljudi predlaže da uopće nema zastavu, a drugi natpis dobro došli na više jezika.
Posljednje poglavlje pita tko bi živio u Azilantu, a odgovori se svode na riječ svi. Autor preispituje riječ tolerancija i predlaže prihvaćanje umjesto trpljenja, uz pitanje zašto neki ljudi moraju dokazivati svoju priču, a drugi ne.